Jedna druga božićna priča – istiniti događaj iz 1944

24.12.2024 | www.kla.tv/31545

Zima 1944. u Njemačkoj. Mnogi na Rajni mislili su da se rat bliži kraju. Zato je pekarski majstor Vincken doveo svoju bombardiranu obitelj, suprugu i njihovog dvanaestogodišnjeg sina Fritza da žive blizu sebe u šumi Hürtgen, gdje je pozvan da peče kruh za Wehrmacht. Nakon višesatne noćne vožnje, njih dvojicu je kamionom dovezao u praznu baraku, koja je bila skrivena na čistini. Ali prednji dio se ukrutio. U prosincu je čak došlo do protuofenzive. Njih dvoje su još čekali u kolibi, koja je bila prekrivena dubokim snijegom. Međutim, otac je sve teže uspijevao preživjeti svoju obitelj. I tako je stigao Badnjak 1944. godine. Njegov sin Fritz kasnije je zapisao što se dogodilo: Cijeli dan čuli smo tutnjavu savezničkih borbenih zrakoplova. Bilo je jako hladno. Majka je kuhala pileću juhu za štednjakom u slaboj svjetlosti svijeće. Otac je bio odsutan organizirajući. Odjednom se začulo kucanje na vratima. Skočila sam od šoka i vidjela majku kako užurbano puše svijeće. Začulo se još jedno kucanje. Skupili smo svu hrabrost i otvorili vrata. Dva čovjeka u čeličnim kacigama stajala su vani. Jedan je govorio na stranom jeziku i pokazao na trećeg koji je ležao u snijegu. Shvatili smo: Ovi su ljudi američki vojnici. Majka je nepomično stajala kraj mene. Bili su naoružani i mogli su nasilno ući, ali su stajali i pitali očima. Čovjek koji je sjedio u snijegu djelovao je više mrtav nego živ. “Svi uđite”, rekla je Majka uz gestu dobrodošlice. Jedan od njih je mogao komunicirati s mojom majkom na francuskom. Majka je pazila na ranjenika. Dok su sjedili kraj tople peći, hladnoća ih je ostavila. Duhovi života vratili su se. Trojica su se raštrkala, izgubila jedinstvo i hodala šumom danima bez orijentacije. Majka mi je rekla: "Idi, donesi još šest krumpira." Upalila je drugu svijeću i izrezala oprane, neoguljene krumpire u juhu. U to vrijeme bilo bi gubitak guliti krumpire. Ranjenik je izgubio mnogo krvi, ležao je nepomično i mirno. Majčina juha odavala je ugodan miris. Upravo sam postavljao stol kad se ponovno začulo kucanje na vratima. Očekivao sam raštrkanije Amerikance i otvorio bez oklijevanja. Pred vratima su bili vojnici, četiri čovjeka, svi naoružani do zuba. Uniforma mi je bila poznata. To su bili naši vojnici Wehrmachta. Bio sam paraliziran od užasa. Je li ovo bio naš kraj? Majka je izašla. Njezin miran glas malo me umirio. “Svi ste sa sobom ponijeli ljutu hladnoću, želite li jesti s nama?” izlanula je. Pa je pronašla pravi ton. Vojnici su nas srdačno pozdravili i bili vidno sretni što su na Badnjak u pograničnom području Ardena našli sunarodnjake između fronta. “Možemo li se malo zagrijati?” upita stariji, dočasnik. "Možda možemo ostati do sutra?" "Naravno", toplo je odgovorila majka, a zatim hrabro dodala: “Ovdje su već tri smrznuta čovjeka da se ugrijemo. Sada, molim vas, nemojte izazivati galamu na Badnjak!” Narednik je shvatio. Oštro je zahtijevao: "Amis?" Majka je pogledala svakoga i polako rekla: “Vi biste mogli biti moji sinovi i oni unutra također. Jedan je ranjen uopće nije dobro. Ostali vojnici su gladni i umorni kao i ti." Onda je rekla naredniku: "Badnjak je, ovdje se ne puca!" Zurio je u nju. Dvije-tri beskrajne sekunde; ali je majka odlučno rekla: "Stavi puške na hrpu drva i uđi!" "Učini kako ona kaže", zarežao je narednik. Bez riječi su stavili oružje u šupu gdje smo držali drva: tri karabina, dva pištolja, laku strojnicu i dvije bazuke. Neprijatelj nije prošao nezapaženo od strane Amerikanaca. Hrabrošću očaja bili su spremni braniti se. Kad su svi bili u maloj prostoriji, djelovali su na gubitku. Ali majka je bila u svom elementu. Smiješeći se, tražila je mjesto za sve da sjedne. Imali smo tri stolice, ali mamin krevet je bio velik. Svi su šutjeli - osjetila se napetost u zraku. Majka se vratila kuhanju. Ranjenik je glasno zastenjao. Jedan se Nijemac nagnuo nad njim. "Jeste li bolničar?" upitala je majka. Odgovorio je: “Ne, ali studirao sam medicinu u Heidelbergu do prije nekoliko mjeseci. Potom je Amerikancima objasnio na engleskom: “Rana nije inficirana zahvaljujući hladnoći. Ali izgubio je krv i treba mu odmor i snažnu hranu.” Sada je napetost popustila. Dočasnik je iz ranca izvadio bocu crnog vina, drugi je stavio na stol komad commis kruha (dugotrajni kruh za prehranu vojnika). Majka je rezala kruh na kriške. Natočila je malo vina u šalicu: "Za bolesnika!" Ostalo je podijeljeno. Sada je sve bilo pripremljeno za božićni objed. Na stolu su treperile dvije svijeće. Majka je sjedila na improviziranom sjedalu uz uzglavlje. U našem domu nije bilo uobičajeno moliti se naglas prije jela. Ali sada je sve bilo drugačije. Bila je to slavljenička atmosfera. Nitko se ne bi sjetio jesti tu hranu bez daljnjeg. Držali smo se za ruke, Majka je govorila dirljivo iskreno, kao da naviješta Božić: “Dođi, Gospodine Isuse, i budi naš gost…” Zaključila je riječima: …i molim vas, konačno stavite točku na ovaj rat!” Dok sam gledao oko sebe, primijetio sam suze u očima vojnika. I nitko se nije sramio. Konačno smo otišli spavati. U majčinom krevetu ipak sam našla mjesta. Nakon oskudnog doručka, podoficir je Amerikancima pokazao put do američkih linija. Ovako je njemački kompas promijenio vlasnika. “Svi, pazite kuda hodate. Mnogi putovi su minirani. Kad čuješ svoje Jabose (lovce-bombardere), maši im kao vrag.“ Doktor je prevodio na engleski. Zatim su se ponovno naoružali. Svi su se radosno grlili; obećali su da se opet vide: „As soon as this damn war is over!“, što znači: “Čim ovaj prokleti rat završi!” U siječnju 1996., više od 50 godina kasnije, Fritz Vincken se zapravo ponovno susreo s Amerikancima. Jedan od njih još je imao kompas njemačkog Wehrmachta, od kojeg se nikada nije odvajao.

from Fritz Vincken

Sources/Links: NEZABORAVI ME,, Jürgen Hösl, poštanski pretinac 1218, 02752 Zittau, u prosincu 2022. (iz pisma uredniku lista LBZ, 328. broj, godina 2023.)